Prije više od desetljeća većina zemalja prihvatila je međunarodni sporazum „Okvirna konvencija UN-a o klimatskim promjenama“ (UNFCCC) kako bi zajednički započeli razmatrati mogućnosti smanjenja globalnog zagrijavanja i mogućnosti prilagodbe s porastom temperature koji je neizbježan. Poslije su pojedine zemlje ratificirale kao dodatak sporazumu i Kyotski protokol koji ima moćnije (i pravno obvezujuće) mjere. Sekretarijat UNFCCC-a podržava sve institucije koje sudjeluju u procesu klimatskih promjena, posebno Konferencije stranaka (COP), tijela podrške i njihov Ured.

Kyotski protokol međunarodni je sporazum povezan s UNFCCC-om. Glavno mu je obilježje postavljanje obvezujućih ciljeva za 37 zemalja i Europsku uniju za smanjenje stakleničkih plinova. Te su obveze u prosjeku pet posto sniženja ispuštanja prema razini u 1990. u pet godina, od 2008. do 2012. Prepoznavši da su razvijene zemlje odgovorne za trenutačno visoka ispuštanja stakleničkih plinova u atmosferu, što je posljedica više od 150 godina industrijske aktivnosti, Protokol je velik izazov za razvijene zemlje prema načelu „jednakih, ali diferenciranih odgovornosti“. Kyotski je protokol prilagođen u Kyotu 11. prosinca 1997., a vrijedi od 16. veljače 2005. Dosad su ga ratificirale 184 članice Konvencije. Detaljna pravila o provedbi Protokola prihvaćena su na COP-u 7 u Marrakeshu 2001. godine i zovu se Marakeški sporazum.

U Kyotu su se 1997. godine industrijske države obvezale smanjiti ispuštanja iz elektrana, industrije, prometa, poljoprivrede te zbrinuti otpad najmanje 5% do 2012. i povećati površine pod šumama koje vežu ugljikov dioksid. Neke su države preuzele veće obveze (npr. Njemačka), neke manje, neke otkupljuju dodatno licencije drugih zemalja (emission trading) čije su emisije ispod granica koje su im postavljene (assigned amount), a neke odugovlače s potpisivanjem i time preuzimanjem obveza. U Buenos Airesu i Bonnu (1999.) potvrđen je Radni program Kyota sa 138 točaka, a koji je trebao biti prihvaćen i ratificiran do 2002.

Danas se već uvelike pregovara o razdoblju poslije Kyota, odnosno o pravilima smanjenja ispuštanja i preuzimanja troškova za to, što će stupiti na snagu kad istekne Kyotski protokol potkraj 2012. godine. Za Hrvatsku je jasno da će kao buduća članica Europske unije morati preuzeti direktive EU koje definiraju raspodjelu kvota i način trgovanja emisijama. Već sada znamo da će EU bez obzira na postizanje globalnog dogovora uvesti stroge mjere smanjenja emisija pa se hrvatsko gospodarstvo mora što prije pripremiti za te nove uvjete poslovanja.